Kod Dzenete je posjeta vjezbama najvisi Zakon. A kada se ide na vjezbe jednako koliko je vazno nauciti materiju je vazno i skontati Dzenetu - sta i kako pita i kakvi je odgovori zadovoljavaju. Ja sam na kraju znao oboje.
Sto se tice zadnja dva pitanja, a ukljucujuci u to i pravni metod, ja sam ucio samo najosnovniju definiciju tih metoda. Cisto da na tim jednostavnim pitanjima ne gubim bodove ili makar ne sve. A ti mozes nauciti i nesto opsirnije ukoliko za to imas i volje i vremena.
[quote="Muhic"]Sociološki metod obuhvata specifičan skup načina, postupaka i sredstava kojima se određenoj društvenoj pojavi nastoji pristupiti sa stanovišta njene socijalne uslovljenosti.
Pravni metod je skup postupaka i sredstava pomoću kojih se pravo opisuje kao posebna društvena pojava, ispituje njegova društvena struktura i otkriva smisao njegovih sadržaja.
Aksiološki metod je skup postupaka i sredstava pomoću kojih se o fenomenu prava, njegovoj strukturi i funkcioniranju, te ulozi koju ima u društvu, izriču vrijednosni sudovi.[/quote]
Dok se ovim esejskim trebas maksimalno posvetiti, kao sto je to pitanje obicaj i religija ili ako bi ti eventualno doslo poredjenje nekih skola iz tog dijela. Sto se tice tog zadnjeg pitanja Dzeneta trazi da se razmislja a ne da joj se nabuba i samo pise. Nauci, razumi i onda u crtama navodi cinjenice. Na primjer ovako: Za razliku od ostalih sankcija, koje su iskustvene, religijska je nadiskustvena i u nju se može vjerovati, ali se ona ne može osjetilno verificirati.
To, naravno, nece uvijek biti moguce, tako da nece svaka recenica tako izgledati, ali samo da razumijes neku najopcenitiju formu.
Odgovor na to pitanje ces morati izvuci iz dvije lekcije, jer ga takvog u knjizi nema.
[quote="Muhic"]Pravo i religija
Pravni poredak stupa u aktivan odnos prema religiji onda kada njene formule uzima za najviše maksime svoga zakonodavstva i kada mu njihovim posredstvom pribavlja najviši legitimitet.
Religijsku normu moguće je razlikovati od pravne najprije po njenom spoljnom obličju. Ako se običajna sankcija može odrediti kao "spoljna", a moralna kao "unutranja", religijska sankcija je bitno "transcendentna" (onostrana) i sračunata je prijetnjom odmazde na drugom svijetu. Za razliku od ostalih sankcija, koje su iskustvene, religijska je nadiskustvena i u nju se može vjerovati, ali se ona ne može osjetilno verificirati. Religijska sankcija mora duboko da prožme sferu iracionalnog u biću čovjeka i da se zasnuje na vjeri, a ne na racionalnom dokazu.
Religijska norma postaje pravnom kad je pravni poredak učini takvom stavljajući iza nje mogućnost primjene državne prinude.
Kod sadržinskog razgraničavanja pravne i religijske norme pojavljuju se nešto veće teškoće nego kod moralne i običajne norme. Pravo nastaje kao nužnost regulacije društvenih sukoba u duhu interesa vladajućih društvenih grupa. Međutim, religija se vrlo često pojavljuje kao zajednički sadržaj svijesti sukobljenih društvenih grupa, s pretenzijom da nastupa kao njihov zajednički ideološki okvir, te pravo i nehotice otkriva parcijalni, a ne opštedruštveni karakter religijskih poruka.
Pravo i običaj
Prva vrsta tih normi bili su običaji. Pravila unutargrupnog ponašanja mogla su se vizuelno pratiti i usijecati u svijest nizom rutiniranih tjelesnih radnji. Svojim uzastopnim ponavljanjem one su prelazile u neku vrstu automatizma i nisu zahtijevale poseban intelektualni napor. S druge strane, reakcija na njihovo nevršenje od strane pojedinca dolazila je spolja, često i u obliku grupne prinude, bilo od članova same grupe, bilo od članova neke druge grupe. Svojom spontanošću i nemilosrdnošću ona je vršila na pojedinca svojevrsno i prisilno vaspitno dejstvo, prisiljavajući ga gotovo fizički da prihvata određene obrasce ponašanja. Običaj je na taj način pribavljao sebi legitimitet dugotrajnim ponavljanjem i stvaranjem prvo instinktne, a zatim racionalne predstave o obaveznosti svoga vršenja.
Sa stanovišta naše discipline nije zanimljiva problematika običajnih sadržaja nego normativna strana njihove egzistencije. Polje njihove normativnosti širilo se s razvitkom načina proizvodnje i svijesti u prvobitnim oblicima društvenosti, te su se oni vremenom mogli svrstati u poredak običajnih normi s vrlo visokim stepenom vjerovatnoće da će sadržaj njihovih zapovijesti biti i praktično sprovođeni. Sankcija koja je stajala iza njih bila je vrlo efikasna · reakcija čitave grupe ili njenih pojedinih dijelova, podsmijeh, prijezir, bojkot, ignoriranje, izgon iz grupe ili čak i fizička eliminacija. No, najjača je, izgleda, bila prijetnja izolacijom i mogućnost da se, kao usamljen pojedinac, postane žrtvom neprijateljske grupe. Već na ovom nivou pokazalo se koliku moć ima tzv. preventivna funkcija sankcije · mogućnost da bude primjenjena · na individualnom ponašanju u skladu sa zahtijevima zajednice.
Razlike između prava i običaja su sadržajne. Prvobitna zajednica nije upoznala egzistenciju klasa, te se stoga ni pojam prava ne može izvoditi iz evolucije običajne norme u državnu normu. Kad se pravo pojavilo kao zaseban normativan poredak na prelasku iz barbarstva u civilizaciju ono je počelo regulirati sadržaje kojima su se nekadašnji običaji izrazito protivili. Ni prvobitna zajednica nije mogla postojati bez razlike među pojedincima. U najmanju ruku, one su proizilazile iz genetskih, individualno-psiholoških i drugih činilaca. Ali u sistemu približne imovinske i statusne jednakosti one su bile prevashodno moralnog karaktera · pojedinci su mogli imati veći ugled od ostalih na osnovu autoriteta, ratničke slave, izraženih etičkih osobina i sl., na osnovu čega su imali istaknutije mjesto u porodičnom, bratstveničkom ili plemenskom vijeću i jači neformalan uticaj. Te razlike, u smislu njihovog uvažavanja, bile su regulirane običajnim normama, i u svakodnevnom životu su, uz razumljivu mogućnost ekscesnih situacija, bile primane kao prinudne. Kasnije je nejednakost bila bitno drugačije prirode i njena je regulacija zahtijevala organiziranu spoljnu prinudu koja svoju snagu nije više crpila iz općeg pristanka (konsensusa) nego iz akcije jednog vanjskog subjekta (države). Prema tome, u prilog kritici gledišta građanskih teoretičara može se kazati da između pojmova "običaja" i "prava" ne postoji samo normativna razlika, nego i ona sadržajna. Pojava države kao zasebne organizacije s kojom počinje proces političkog konstituiranja društva bila je praćena i pojavom prava kao bitno drugačijeg normativnog poretka od onog običajnog.
[/quote]
